Kako je Nada Jonke obnavljala Maticu

U okolnostima kada se javno raspravlja o otvaranju arhiva koji bi pisanim dokazima potvrdili zločine jugoslavenskih tajnih službi nad čovjekom pojedincem i hrvatskim narodom, mogu se sudskom dokumentacijom dokazivati i događaji ukidanja Matice hrvatske, progoni, presude njezinu vodstvu, članstvu i simpatizerima, što je uz ostalo uključivalo denunciranje, špijuniranje, zastrašivanje i druge oblike zla. U tom kontekstu dugogodišnji rad i nastojanje Nade Jonke, supruge Ljudevita Jonkea, oko obnavljanja Matice hrvatske bio je iskra u mraku, koja je pobuđivala nade i očekivanja u Zagrebu i Hrvatskoj. Taj je rad bio i jest dokaz da čovjekov duh i u najtežim okolnostima ne podliježe strahu i uništenju.

Ugledni jezikoslovac Ljudevit Jonke, predsjednik MH od 1970. do zabrane rada

Matica hrvatska ukinuta je potkraj 1971, a obnovljena 1990. na obnoviteljskoj skupštini. Matici je tijekom toga gotovo dvadesetogodišnjeg razdoblja bio onemogućen rad zato što je bila organizator i jedan od predvodnika hrvatskoga masovnog pokreta 1971, poznatijega kao Hrvatsko proljeće.

Bio je to jedan od najvećih i najvažnijih pokreta u životu hrvatskog naroda. Kao kulturni pokret Hrvatsko proljeće zahvaćalo je cijeli narod, u domovini i diljem svijeta; gdje god su živjeli Hrvati, širile su se ideje o slobodi domovine, čovjekovu dostojanstvu i životu u demokratskom društvu. U političkom i formalno-pravnom pogledu taj hrvatski masovni pokret nije bio usmjeren na razbijanje Jugoslavije, nego na njezino demokratiziranje i vraćanje suvereniteta republikama i pokrajinama. Ali ni to jugokomunistički unitaristi nisu mogli prihvatiti pa je Hrvatsko proljeće nasilno ugušeno. Tim slijedom ukinuta je političkom silom Matica hrvatska. Nastupila su uhićenja, utamničenja, progoni tisuća i tisuća ljudi, o čemu se u javnosti još nedovoljno govori. S tim događajima trebalo bi bolje upoznati nove generacije.

U hrvatskome se narodu osjećala potreba za djelovanjem Matice hrvatske, pa je Nada Jonke, supruga smijenjenog i nepravedno optužena Matičina predsjednika Ljudevita Jonkea, počela raditi na obnovi te važne kulturne ustanove hrvatskoga naroda. Stoga su nastojanja Nade Jonke vrijedan dio povijesti Matice hrvatske.

Teret „hrvatske šutnje“

Započevši 1984. rad na njezinoj obnovi, isticala je Nada Jonke da je ukidanje Matice hrvatske velika sramota i nemjerljiva šteta za hrvatski narod. Godinu prije, 1983, povjerila mi je da ozbiljno kani raditi na obnovi Matice. Govorila je da joj je to, uz ostalo, moralna dužnost prema pokojnom mužu. Početkom 1984. zatražila je od mene da stupim u kontakt s Jozom Ivičevićem, smijenjenim glavnim tajnikom Matice hrvatske iz 1971, koji je zbog domoljubnoga djelovanja u Matici bio sudski osuđen te je proveo u zatvoru četiri godine.

Kad sam Jozi Ivičeviću prenio namjeru Nade Jonke, on to nije prihvaćao. Govorio je: „Bolje je da se Matica hrvatska smatra ukinutom nego da jugokomunisti iskoriste našu vodeću kulturnu instituciju protiv hrvatskih nacionalnih interesa.“ Dugo smo oko toga razmjenjivali mišljenja, ali Ivičević je čvrsto ostao pri svojemu. Zamolio me da prenesem pozdrave gospođi Jonke, ali i da je zamolim neka odustane.

Nada Jonke odlučno je odbila Ivičevićevo mišljenje. Iznijela je svoje poglede na strah i šutnju u Hrvatskoj te jasno rekla da će nastaviti zagovarati obnovu Matice hrvatske. Nikako nije prihvaćala Ivičevićevo viđenje političke zbilje.

O Ivičevićevu mišljenju i argumentacijama šire se razgovaralo u Zagrebu, Splitu, Osijeku i drugim hrvatskim sredinama. Svi ti razgovori zapravo su potvrđivali onodobnu poznatu „hrvatsku šutnju“. Takvo je stanje trajalo sve do sredine 1989, kada se počelo govoriti o osnivanju političkih stranka, što će se službeno događati od veljače 1990.

Nedugo nakon što je Jozo Ivičević odbio mogućnost obnove Matice hrvatske, Nada Jonke predložila je da se pismeno obratimo Hrvoju Požaru, glavnomu tajniku Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Sugerirala je da akademiku Požaru napišemo pismo, a od mene je zatražila da mu ga osobno uručim. Pismo smo napisali te ga ovjerovili mojim odvjetničkim žigom i priložili punomoć gospođe Jonke.

U pismu je došla do izražaja plemenita želja Nade Jonke da pridonese smanjenju nesreće koja je pogodila kako hrvatski narod tako i njezinu obitelj. Nije odveć kritizirala strah koji je vladao među kulturnim radnicima u Zagrebu, a snažno je potencirala potrebu obnove Matice hrvatske.

Kad sam došao do akademika Požara, osjetio sam se mirnim, obuzeli su me ugodni dojmovi. Akademik je odmah pročitao pismo, koje je zauzimalo jednu stranicu teksta, a zatim mi je rekao otprilike ovo: „Vi ste odvjetnik i dobro znate kakvo je stanje u nas. Mi smo u Akademiji zaduženi dijelom za ulogu Matice hrvatske, pa ne bi bilo pametno da iz topa nastane neki nesporazum. Jasno mi je da gospođa Jonke ne može prijeći preko svega. Ali jedno je njezino moralno pravo, a drugo stvarnost koju mi u Hrvatskoj prolazimo. Pozdravite gospođu Nadu i recite joj da bude oprezna i obzirna u isticanju zahtjeva za obnovu Matice.“

Prenio sam Nadi Jonke što je rekao akademik Hrvoje Požar, pa se među nama zapodjenula rasprava o različitim gledištima Joze Ivičevića i akademika Požara. Gospođa Jonke bila je vrlo ohrabrena mišljenjem akademika Požara. Rekla mi je da će mu po svojim znancima i posebno zahvaliti.

Mišljenje Hrvoja Požara ohrabrilo je Nadu Jonke te je počela otvoreno širiti ideju obnove Matice hrvatske. Često me zvala jer su se oko nje okupljale skupine znanaca, istomišljenika i kulturnjaka. Ja sam joj bio neka operativa sa statusom njezina odvjetnika, pa sam dosta često sudjelovao u raspravama. Uz to sam i ja svojim sugovornicima govorio o njezinim naporima na obnovi Matice hrvatske. Kulminacija naših odnosa s obzirom na to pitanje nastupila je s izlaskom iz zatvora Marka Veselice.

Sastanci na Jelačićevu trgu

Gospođa Jonke često nas je pozivala u svoj dom (na Jelačić-placu u Zagrebu). Primala nas je gotovo kao rođene sinove. Kakvo smo povjerenje imali u međusobnim odnosima, svjedoči slučaj novinara slovenske Mladine Gorazda Suhadolnika. Zadržao se duže u razgovorima s Draženom Budišom i Vladimirom Šeksom u mojoj odvjetničkoj kancelariji na Pantovčaku, pa je trebalo naći za njega prenoćište. Nazvali smo gospođu Jonke i ona je novinaru Mladine osigurala smještaj. Sve u svemu, rad na obnovi Matice hrvatske postajao je sve otvoreniji i sve je više kulturnih radnika prihvaćalo takva nastojanja.

Marka Veselicu već smo potkraj 1983, tada još u zatvoru, konzultirali o zamisli Nade Jonke. Ja sam mu po njegovu izlasku iz zatvora osobno prenosio program obnove Matice hrvatske, ali sa stanovitim oprezom i pažljivo.

 „Taštine su izbile na vidjelo!“

Brojni su pojedinci u kulturnim institucijama u Zagrebu i Hrvatskoj znali za rad Nade Jonke na obnovi Matice hrvatske. To u godinama od 1984. do 1989. i nije bila nikakva tajna. Znali su to brojni ugledni pojedinci, i svi su više-manje odobravali to nastojanje. No kad je počelo pulsiranje, a „hrvatska šutnja“ postupno prestajala, javili su se s obnovom Matice hrvatske novi momenti.

Nada Jonke odlučila je organizirati ozbiljan sastanak u svom stanu. Pozvala je Franju Tuđmana, Zvonimira Komaricu i Šimu Balena, a meni je javila da obvezno dođem. Cilj Nade Jonke bio je da se javno i otvoreno nastupi. Imali smo prije toga ozbiljnu pripremu teksta koji je trebalo uputiti u najviše državne institucije i u javnost posredovanjem medija.

Franjo Tuđman tih je dana došao iz Kanade, gdje je bio izvanredno primljen. U stanu gospođe Jonke držao se oholo od početka. Kad sam ja počeo čitati pismo, Tuđman me prekinuo i rekao otprilike: „Što se tu ima filozofirati? Postoje izabrani organi Matice hrvatske, koji su izgubili ulogu njezinim ukidanjem. Oni se imaju sastati i obnoviti rad.“ Prema njegovu mišljenju, nije trebao nikakav proglas i nikakvo pismo.

Dojam je posve promijenjen! Sve je krenulo u novom smjeru. Nada Jonke nije protuslovila Franji Tuđmanu, a ni ja kao odvjetnik nisam mogao osporiti realizam što ga je Tuđman iznio. Stvarno je trebalo obnoviti Maticu hrvatsku preko njezina bivšeg biranog vodstva. I to je postignuto, ali gotovo dvije godine poslije.

Jednog me dana pozvala Nada Jonke da dođem radi važnoga gosta. Kad sam došao, upoznao sam Miroslava Brandta, odagnanoga potpredsjednika Matice hrvatske iz 1971, koji je cijelu večer govorio o odnosima u krugovima zagrebačke elite. Za mene je to bilo ono što će poslije u 1990-ima roditi stotinjak političkih stranaka, a to odražava vrstu taštine u našoj sredini. Treba reći i to da je Miroslav Brandt bio u razgovoru vrlo pristojan i uglađen. Nada Jonke upoznala ga je s radom na obnovi Matice hrvatske, pri čemu je on pokazivao i neke druge ambicije i vrline, pozivajući se na svoje zasluge prije 1971. Već prije sam gospođi Jonke govorio o tome da odustajem od suradnje na obnovi Matice, ali te večeri donio sam konačnu odluku da više nikada neću u vezi s tim ništa poduzeti. Taštine su izbile na vidjelo!

Teško je danas, nakon gotovo trideset godina, govoriti konkretnije o svim tim složenim odnosima, ali taj se veliki rad i plemenita nastojanja ne bi smjeli prepustiti zaboravu.